Najljepše vjenčanje u našem životu :)<Nazad na Stvarna vjenčanja

Mladenci:

Ivana & Mario

Datum vjenčanja:

27.09.2008.

Lokacija:

Zagreb

Naša priča

Najljepše vjenčanje u mom životu! :-)

Naša je ljubavna priča počela prije skoro 8 godina i niti jedan trenutak nije zaboravljen ili izostavljen. Svaka je godina sa sobom nosila lijepe, ali i teške trenutke. 2008. godinu smo smatrali sretnom godinom jer smo odlučili da će to biti godina kada ćemo se vjenčati. Sada je još samo trebalo organizirati vjenčanje…I nitko nam nije mogao reći da je to taaako težak posao!!!

Priznajem da sam i ja bila veliki dio tog problema jer se meni jednostavno neke stvari ne sviđaju!!! Došla sam do zaključka da sam očito jako izbirljiva i pedantna. Ali na kraju se ispostavilo da su sve mladenke takve jer se ipak radi o najljepšem danu u njihovom životu. Taj dan će zauvijek biti zabilježen na fotografijama i snimkama, detalji će doći do izražaja i zato sve mora izgledati onako kako samo to zamislili.

Na taj dan sve MORA biti savršeno, bez iznimaka! Ona mladenka koja misli ovako je u velikoj zabludi. Znam to, jer sam ja takva bila… Na vjenčanje smo se odlučili skoro dvije godine ranije. U jesen 2006. godine smo objavili sretnu vijest i polako krenuli u istraživanje. U svemu tome sam imala veliku pomoć Interneta, točnije Foruma, točnije djevojaka na Forumu koje su me uputile u najvažnije stvari.

Najbitnije tri stvari

Prve tri stvar koje su nedvojbeno najbitnije su ovim redoslijedom: restoran, bend i foto/video. Neke se pitaju, a zar nije vjenčanica najbitnija? Nije, jer osim ako ne želite svojim gostima priuštiti urbano vjenčanje na ulici, s pjevom goluba i fotografiranja turista. Savršena haljina za vas postoji u nekom salonu, na njoj je vaše ime, a ako je nema, dat ćete ju šivati.

Odabir restorana

Dakle, restoran. Koliko god to zvučalo jednostavno, toliko je i komplicirano. Svaki je restoran drugačiji i stvara svoj, drugačiji ugođaj. Romantično, ekskluzivno, intimno, tradicionalno, na vama je odluka. Mi smo željeli romantično i moderno. A sve što je moderno je i skupo. To smo naučili na teži način. Obišli smo puno restorana i hotela. Ne znam točan broj, ali otprilike desetak. I niti jedan nam se nije svidio. Raspon cijena je bio od 35 eura pa sve do 100 eura u većim i poznatijim hotelima. Nekako smo na početku naginjali ideju da bismo mogli imati svadbu u hotelu jer je čest slučaj da hoteli daruju apartmane za mladence. Ali to nam nije bilo jako važno, pa smo odustali od hotela. Već sam odustala i od restorana i svega dok nismo došli u restoran Bon Appetit. Oborio nas je s nogu sa svojim luksuznim i modernim interijerom. Kako smo došli predvečer, već je padao mrak i sve je izgledalo jako romantično i, da, skupo… Od razgovora s voditeljem sale nisam puno očekivala. Vjerovala sam da je to nekakav pretjerano skup restoran u kojem zasigurno rade isto tako ohole osobe. Kako se čovjek prevari na prvi pogled i dojam! Gospodin Božidar koji je voditelj sale u restoranu je bio zaista uslužan i ugodan. Odgovorio je na sva naša naporna pitanja, pokazivao nam je slike na laptopu od svadbi koje su već imali, proveo nas je kroz restoran i terasu, sve nam je pokazao i objasnio. Čak nas je upoznao i s glavnim kuharom Brankom Ognjenovićem koji je isto tako bio izuzetno ugodan i pristupačan. Mi smo bili apsolutno oduševljeni, nije bilo sretnijih od nas. Čak je i cijena po oosbi bila odlična! 60 eura! A uključeno je piće dobrodošlice, crno i bijelo vino, sve vrste sokova, voda obična i gazirana, kolači, svadbena torta, janjetina i svinjetina, gulaš. I sve to posluženo po principu švedskog stola. Mi, naime, nikad prije nismo bili na svadbi gdje je bio švedski stol, pa smo pomalo zazirali od te pomisli, ali nas je Božidar uvjerio da nema mjesta strahu. Švedski stol omogućuje da hrana ostane svježa (ono što mora biti hladno je hladno, a što mora biti toplo je cijelo vrijeme na laganom plamenu i grije se), a i omogućava se određena dinamičnost gosta. Odlučili smo kapariti restoran Bon Appetit za našu svadbu i odlučili smo se za datum. 27.09.2008. Nekome je taj datum na prvi pogled bezveze, ali nama je poseban i s ciljem smo ga odabrali. 27-og u mjesecu je rođen moj suprug, pa zato 27., a 9. mjesec zato jer sam željela vjenčanje u jesen. A ovaj datum je bila prva subotu koja je padala u jesen!

Glazbeni sastav i naši strogi kriteriji odabira...

Nakon restorana, krenuli smo u potragu za bendom. Tu nismo tako puno tražili kao što smo za restoran. Na Forumu sam čula za grupu Spice Grills. Djevojke su bile oduševljene njima i hvalile ih na sva usta. A ja sam po prirodi izuzetno znatiželjna i poželjela sam ih čuti kako sviraju. Međutim, prvo su trebali udovoljiti nekim mojim kriterijima za bend, a to su: moraju svirati domaću i stranu glazbu, moraju imati muški i ženski vokal jer zadnja stvar koju želim jest da muškarac pjeva pjesmu Moja štikla, i posljednja stvar, ali i najvažnija, da ne budu preskupi.

Dogovorili smo se s frontmenom grupe, Romeom, da ćemo ih doći poslušati na jednu svadbu na kojoj su svirali u restoranu Trajbar Team u Zaprešiću. Poslušali smo nekoliko pjesama, domaćih i stranim, i bili uvjereni da su fantastični. Nekoliko dana kasnije smo ih kaparili za našu svadbu. Zaključili smo da nam ova organizacija jako dobro ide. Namučili smo se s potragom idealno restorana, ali bend smo našli odmah. A sada moramo još naći fotografa i snimatelja. A oni su moja noćna mora…

Ah, te fotografije...

Ako se itko mrzi slikati i snimati, onda sam to ja. Od fotoaparata bježim kao da je uklet, a kameru prezirem jer uvijek kažem neku glupost koja vječno ostane zabilježena. To, a i činjenicu što zvučim kao dijete kada gledam neki dvd ili kazetu. Međutim, fotografije i video su jedina zabilježena uspomena na naše vjenčanje i to se mora imati. A i mom je suprugu to bilo jako bitno i to je jedina stvar oko koje se on zaista potrudio. Odlučili smo da ćemo sačekati 2. mjesec i Sajam vjenčanja, te da ćemo tako pogledati radove i odlučiti se za foto studio. Na preporuku mog šogora, pogledali smo radove foto studija Super A iz Sigeta. Sve nam se jako svidjelo, pogotovo Predrag koji je glavni fotograf. Prošli smo cijeli Sajam i odlučili se za njih. Kaparili smo ih za naš datum i mislili da je to sad sve. Ali hodajući po tom Sajmu smo shvatili da vjenčanje čine sitnice. Puno sitnica. I skupih sitnica!

Cvjećarka – romantika i nježan stil

Čitajući po Forumu shvatila sam da je iduća najvažnija stvar za vjenčanje cvijeće, pa smo odlučili na Sajmu kapariti i cvjećarku. Ali koju? Svaki cvjetni atelje ima svoj stil, a ja sam naginjala romantičnom i nježnom stilu, a samo je jedna cvjećarka tamo imala identičnu viziju kao i ja. A to je bio cvjetni atelje Mirela. Upravo zato smo ju na Sajmu i rezervirali za vjenčanje.

"Savršena" vjenčanica

Od drugog mjeseca, pa sve do 4. mjeseca sam bila mirna što se organizacije vjenčanja tiče. Ali sada je bio krajnji čas da krenem u potragu za vjenčanicom. Prošla sam 6 salona vjenčanica i u svakom salonu mi se svidjela jedna haljina, ali nisam imala onaj wow moment. Posljednji salon koji sam posjetila je bila Sposa. I posljednja haljina koju sam probala je bila moja haljina!!!!!! Pronovias Escorpio 2007. Savršena je bila. Nije krinolina, što je mene užasavalo i bila puna čipke koju obožavam i, k tome, nije bila bijele boje već nježne boje vanilije. Zadovoljila je sve moje kriterije! Uz vjenčanicu sam odabrala i prekrasan veo koji je bio do poda, obavezno lagane bež boje jer kako bi to izgledala bež haljina s bijelim velom. Odabrali smo i košaricu za prstenje i ukrase za kosu.

Odabir pozivnica i zahvalnica

U Sposi sam odmah pogledala i pozivnice od Ade. Pronašla sam nekoliko modela koji su mi se svidjeli, pa sam odlučila idući dan dovesti svog dragog supruga da skupa sa mnom odluči koje ćemo pozivnice odabrati. Pozivnice smo naručili i dobili nakon nekoliko tjedana čekanja. Bili smo presretni jer su pozivnice bila odlične! Nalazile su se u svom sedefastom reljefnom kartonu, a van su se vadile malenom kićankom koja je bila pričvršćena za karton na kojem je bio ispisan tekst. Nakon pozivnica, morali smo odlučiti i što ćemo darovati gostima na vjenčanju kao konfete. Moja je ideja bila da ima darujemo licitarska srca, ali potpuno crvena, bez klasičnih ukrasa. Za licitarsko srce sam se odlučila zbog činjenice da se to srce radi tako što se spoje dva srca. Od običnog bezličnog tijesta za medenjake, ta srca postanu prekrasno crveno srce koje je nama bilo simbol prave ljubavi. Ta smo srca stavili u malene vrećice od tila i upakirali u bež kutijice koje smo uzeli u tiskari Munger. Oko svake smo kutijice zavezali bež vrpcu i stali smo maleni kartončić na preklop u kojem su pisala naša imena i datum vjenčanja.

Trice i sitnice...

Od još tih detalja za vjenčanje, bili su nam potrebni meniji za restoran i oznake stolova. To smo dali napraviti kod moje dobre prijateljice koju sam upoznala preko Foruma. Ona se hrabro upustila u vlastiti posao i sama izrađuje upravo takve detalje koji su nama bili potrebni. Osim toga, u Angelus Art-u smo uzeli i predivnu knjigu za goste, popularnije zvanu guestbook koju smo isto tako samo osmislili, a Slađana iz Angelu Art-a nam je udovoljila svakoj našoj zamisli. Za salu smo još naručili i helij balone, koji su bili pun pogodak za djecu koja su bila na svadbi. Na svakom stolu su se nalazili baloni u paketu po pet, a na podiju su bili baloni zasebno, tako da su gosti mogli uzeti balone, plesati s njima i zafrkavati se.

Odabir cipelica...

U međuvremenu sam sa svojom majkom bila u potrazi za savršenim cipelama za vjenčanje. Naglasak je uvijek na savršene!!!! Htjela sam visoku petu jer je moj suprug za glavu viši od mene, a ivjenčanica puno ljepše izgleda kada se ima visoka peta. Slučajno smo naišle na veliko sniženje u dućanu Guess, i tamo sam kupila cipelice s vrtoglavo visokom petom. Ali iako ne znam hodati u štiklama, bila sam odlučna u svojoj namjeri da ih imam jer je to ipak najvažniji dan u mom životu i ja moram i želim biti… visoka!!! Svečana frizura Osim haljine i cipela, morala sam još odlučiti tko će mi raditi frizuru i šminku na dan vjenčanja. Kako sam skeptična prema drugim frizerkama, ipak sam tu čast prepustila svojoj frizerki kojoj odlazim već dugi niz godina. Ona zna moju kosu, zna što ona može podnijeti i mogu reći da mi je napravila predivnu frizuru. Htjela sam klasičnu punđu, ali malo većih razmjera. Tako da uz koji umetak, dobila sam ono što sam htjela. A šminkanje sam prepustila jednoj prijateljici koja je vizažistica i u koju sam imala veliko pouzdanje, obzirom da me i prije šminkala za neke večernje izlaske i svadbe.

A, gdje je tu mladoženja?

Posljednja stvar na našem popisu je bilo odijelo za mladoženju. Posljednje je bilo zato jer je moj suprug smatrao da će on odijelo naći odmah i bez puno traženja. Tu se prevario. Nakon nekoliko dana hodanja i isprobavanja svakakvih vrsta i oblika, odijelo smo kupili u salonu Hugo Boss u Kaptol Centru. Predivno tamno plavo odijelo s diskretnim plavim prugama, isto tako diskretnim odsjajem bilo je kao stvoreno za njega. Bez ustručavanja mogu reći da kad sam ga vidjela u odijelu, ponovno sam se zaljubila u njega! Uz odijelo kupili smo i bež košulju koja je bila identične boje vjenčanice, i kravatu koja je savršeno pristajala uz odijelo... I to je bilo to!!!! Sve smo kupili, kaparili i sredili, tako da smo sada samo čekali taj dan da dođe. Tjedan prije svadbe je bio izuzetni naporan jer smo svaki dan imali dogovor s nekim koga smo odabrali za vjenčanje. Prvo restoran, pa bend, pa foto i video, cvjećarka, salon vjenčanica…

Dan "D"...

Taj dan je prošao savršeno. Ja se uopće nisam živcirala, cijelo sam vrijeme imala osmijeh na licu i čak me nije živciralo škljocanje fotoaparata oko mene i ona video karema koja je stalno kružila oko nas. Za vjenčanje smo odabrali malu crkvu u Dugavama, Sv. Matej. Kada sam ušla u nju, oduševila sam se dekoracijama koje je moja cvjećarka postavila. Ništa pretjerano, ali niti premalo. Predivne velike mašne od tila su bile na svakoj klupi, a ispred oltara je bio buket od bež i ružičastih gerbera. Od istog cvijeća je bio uređen i auto u kojem smo se vozili do restorana.

Ma taj mi je dan bio savršen! Sve je prošlo onako kako smo si zamislili. Oko nas su bili nama dragi ljudi, obitelj i prijatelji, njih 72. I suprug i ja smo izgubili bliže članove obitelji i bilo nam je žao što taj dan nisu mogli biti pored nas. Ali ipak su bili s nama, u našim srcima i mislima....

Fotografije

Komentirajte ovo vjenčanje...

Mladenci, ispričajte nam vašu priču - kako je bilo na vašem vjenčanju!

Napišite vaše dojmove, momente i doživljaje, savjete i ideje za buduće mladence:
- pošaljite nam vaša imena, mjesto i datum vjenčanja, vašu priču i do 6 fotografija koje prikazuju najvažnije trenutke Vašeg vjenčanja.
- možete poslati i YouTube video (link).

Kako poslati priču? Ispunite online obrazac OVDJE.

*******************************
Želite pročitati stvarne vjenčane priče? Pogledajte na stranici Stvarna vjenčanja.

 

 

Podijeli s prijateljima: